Michel Chossudovsky

Globalizacija bijede / Novi svjetski poredak

Međunarodni bestseller u kojem autor iznosi okvirne crte Novog svjetskog poretka koji buja na ljudskoj bijedi, uništavanju prirodnog okoliša, na poticanju etničkih razdora....
Knjiga je objavljena na 11 jezika i prodana u 100 000 primjeraka! Doživjela je 10 izdanja na engleskom u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu!

U Hrvatskoj će izaći u lipnju, u prijevodu Zorana Bošnjaka

Donosimo vam Predgovor i Prvo poglavlje

Predgovor drugom izdanju

 Samo nekoliko tjedana poslije vojnog udara, kojim je 11. rujna 1973. godine svrgnuta legalno izabrana vlada predsjednika Salvadora Allendea, vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom naredila je povišenje cijene kruha sa jedanaest na 40 eskudosa. Tako je preko noći kruh poskupio za pogolemih 264 posto. Tu šok terapiju za čileansko gospodarstvo smislila je skupina ekonomista poznatih pod imenom „Momci iz Chicaga“.

                U vrijeme kad je izveden vojni prevrat predavao sam na Institutu za ekonomiku pri Katoličkom sveučilištu Čilea, koje je bilo gnijezdo ekonomista obrazovanih i podučavanih u Chicagu, inače učenika Miltona Friedmana. Tog 11. rujna, samo nekoliko sati nakon bombardiranja Predsjedničke palače La Moneda, novi vladari u vojnim odorama uveli su trodnevni policijski sat i zabranu kretanja. Kad je za nekoliko dana sveučilište ponovo otvoreno, nekoliko mojih kolega s Instituta za ekonomiku imenovano je na ključne položaje u vojnoj vladi.

                Dok su cijene prehrambenih proizvoda krenule put neba, nadnice su zamrznute kako bi se zajamčila „gospodarska stabilnost i otklonili inflatorni pritisci.“ Gotovo preko noći cijela se zemlja survala u duboku bijedu: za manje od godinu dana cijena kruha u Čileu povećala se za 64 puta, a 85 posto pučanstva palo je ispod crte što označava granicu bijede.

                Ti su događaji snažno i duboko utjecali na mene kao ekonomista i moje ekonomističke radove. Ljudski životi uništavani su poigravanjem cijenama, nadnicama i kamatnim stopama; destabilizirano je cijelo nacionalno gospodarstvo. Počeo sam shvaćati kako makroekonomske reforme nisu ni „neutralne“ – kako je tvrdila akademska matica – niti su odvojive od šireg procesa društvene i političke pretvorbe. U svojim ranijim radovima o čileanskoj vojnoj hunti na takozvano slobodno tržište gledao sam kao na dobro ustrojen instrument „ekonomske represije“.

                Poslije dvije godine vratio sam se u Latinsku Ameriku kao gostujući profesor na Nacionalnom sveučilištu u Cordobi, u srcu industrijskog bazena na sjeveru Argentine. Moj boravak u tom gradu podudario se s još jednim vojnim državnim udarom. Tom prigodom uhićeno je na desetke tisuća ljudi, a desaparecidosi su strijeljani. Vojni prevrat u Argentini bio je čista preslika puča što ga je CIA izvela u Čileu. Dok su se provodili masakri i kršila ljudska prava,  propisivane su i reforme temeljene na „slobodi tržišta“ – ovoga puta pod nadzorom njujorških kreditora Argentine.

                Pogubni ekonomski recepti i terapije Međunarodnog monetarnog fonda, što su se primjenjivali pod krinkom „programa strukturalne prilagodbe“, još nisu bili službeno lansirani. Iskustva što su ih Čile i Argentina prošli pod Momcima iz Chicaga bila je tek praizvedba još neizvođenih drama. S vremenom, ekonomska tanad sustava temeljenog na slobodnom tržištu počela su pogađati jednu po jednu zemlju. Još od izbijanja krize dugova osamdesetih godina prošlog stoljeća, u više od 150 zemalja u razvoju rutinski se primjenjivala uvijek ista gospodarska terapija Međunarodnog monetarnog fonda. Polazeći od svojih prethodnih radova o Čileu, Argentini i Peruu, počeo sam istraživati globalne učinke tih reformi. Uobličavao se Novi svjetski poredak, neumorno se hraneći bijedom i ekonomskim poremećajima.

                U međuvremenu većinu latinoameričkih vojnih režima zamijenile su „parlamentarne“ demokracije kojima je povjerena zadaća da na dražbu stavljaju nacionalna gospodarstva u sklopu privatizacijskih programa pod pokroviteljstvom Svjetske banke. Godine 1990. vratio sam se na Katoličko sveučilište Perua gdje sam predavao nakon što sam nekoliko mjeseci poslije  vojnog udara, u rujnu 1973, napustio Čile.

                Doputovao sam u Limu usred izborne kampanje 1990. godine. Gospodarstvo te zemlje bilo je zapalo u krizu. Odlazeću populističku vladu Alana Garcije MMF je stavio na „crnu listu“. Predsjednik Alberto Fujimori postao je novi predsjednik Perua 28. srpnja 1990. A u roku od samo nekoliko dana zemlju je pogodila „gospodarska šok terapija“ – i to ovog puta punom snagom. Peru je kažnjen za nepokoravanje diktatima MMF-a: cijena goriva porasla je za 31 put, a cijena kruha samo je u jednom danu poskupjela više od 12 puta. Neprestano se savjetujući s američkim Ministarstvom državne riznice – MMF djelovao je iza scene. Te su reforme – provedene uime „demokracije“ – bile daleko razornije od reformi provedenih u Čileu i Argentini pod čvrstom rukom vojnih hunti.

                Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća mnogo sam putovao po Africi. Terenska istraživanja za prvo izdanje ove knjige počela su, zapravo, u Ruandi, koja je, unatoč vrlo visokoj razini siromaštva, uspjela postati samodostatnom, kad je riječ o proizvodnji hrane. Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Ruandu se sustavno uništava kao djelujuće nacionalno gospodarstvo; destabiliziralo se, primjerice, njezin nekad živ i vitalan sustav poljodjelstva. MMF je zahtijevao „otvaranje“ domaćeg tržišta za damping američkih i europskih viškova žitarica. Cilj je bio „potaknuti ruandske poljodjelce da postanu konkurentniji“. (Vidi Poglavlje sedmo.)

                Od 1992. do 1995. obavljao sam terenska istraživanja po Indiji, Bangladešu i Vijetnamu, te se vratio u Latinsku Ameriku kako bih završio studiju o Brazilu. U svim zemljama što sam ih posjetio – uključujući i Keniju, Nigeriju, Egipat, Maroko i Filipine – zamijetio se isti predložak ekonomske manipulacije i političkog upletanja ustanova koje su imale svoje sjedište u Washingtonu. Kao izravna posljedica reformi što ih je provodio MMF, u Indiji su milijuni ljudi primoravani na gladovanje. U Vijetnamu – zemlji koja se ubraja u najuspješnije svjetske uzgajivače riže – izbijala je glad kao izravna posljedica ukidanja kontrole cijena i deregulacije tržišta žitaricama na lokalnoj razini.

                Upravo po završetku hladnog rata, u vrhuncu gospodarske krize, proputovao sam nekoliko gradova i ruralnih područja Rusije. Reforme što su provođene pod pokroviteljstvom MMF-a ušle su u novo razdoblje –  u svoj  pogubni zagrljaj uhvatile su i bivše zemlje Istočnog bloka. Početkom 1992. godine golema područja bivšeg Sovjetskog Saveza, od baltičkih država pa do istočnog Sibira, zahvaćala je sve dublja bijeda.

                Rad na prvom izdanju završio sam početkom 1996. godine, uključujući i detaljnu studiju o gospodarskom raspadu Jugoslavije. (Vidi Poglavlje 17.) Na temelju savjeta i planova ekonomista iz Svjetske banke tijekom 1989-1990.  pokrenut je „program stečajeva“. Nestalo je nekih 1100 industrijskih poduzeća i bez posla je ostalo 614.000 industrijskih radnika. A to je bio tek početak jednog mnogo dubljeg komadanja jugoslavenske federacije.

                Od objavljivanja prvog izdanja ove knjige, 1997. godine, svijet se dramatično promijenio; „globalizacija bijede“ proširila se i zahvatila sve glavne svjetske regije, uključujući Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku.

                Uspostavlja se Novi svjetski poredak kojim se uništavaju suverenitet država i građanska prava. Sukladno novim pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO – World Trade Organisation) osnovane 1995. godine, najvećim svjetskim bankama i multinacionalnim konglomeratima priznata su „neprikosnovena prava“ (entrenched rights). Javni dugovi strahovito su skočili, propadaju državne ustanove, a nezadrživo raste akumulacija bogatstva u rukama privatnog sektora.

                Ratovi koje su Sjedinjene Države povele u Afganistanu (2001) i Iraku (2003) daljnja su važna prekretnica u uspostavi i širenju Novog svjetskog poretka. Dok se završavaju pripreme za tiskanje drugog izdanja, još traje  invazija američkih i britanskih snaga na Irak, odnosno uništavanje javne infrastrukture i ubijanje tisuća civila. Nakon 13 godina pod režimom gospodarskih sankcija, rat je cijelo iračko pučanstvo bacio u bijedu.

                Rat i globalizacija idu ruku pod ruku. Uz potporu američkog ratnog stroja započela se odvijati nova pogubna faza globalizacije kojoj se na čelo stavljaju korporativni krugovi. Uz vojnu predstavu kakva po snazi i količini oružja nije viđena još od Drugog svjetskog rata, Sjedinjene su se Države upustile u vojnu avanturu koja je zaprijetila budućnosti svijeta.

Odluka o invaziji na Irak nema nikakve veze sa „Saddamovim oružjem za masovno uništenje“ ili, pak, njegovim navodnim vezama s Al Qaedom. Irak raspolaže s jedanaest posto poznatih svjetskih rezervi nafte, odnosno rezervama pet puta većima od onih na teritoriju SAD. Na širem području Srednjeg istoka i Središnje Azije (koje se proteže od vrha Arapskog poluotoka pa seže do područja Kaspijskog mora) nalazi se oko 70 posto svjetskih rezervi nafte i prirodnog plina.

                Ovaj rat, koji je planiran nekoliko godina, prijeti da zahvati mnogo šire područje. U dokumentu američkog Glavnog zapovjedništva iz 1995. godine potvrđuje se kako je „svrha američkog angažmana… zaštititi vitalne interese SAD u tom području – neometan, siguran dostup SAD i Saveznika nafti u području Zaljeva.“

                Neposredno nakon invazije, iračko je gospodarstvo stavljeno pod jurisdikciju američke vojne okupacijske uprave pod vodstvom umirovljenog generala Jaya Garnera, bivšeg glavnog direktora jednog od najvećih američkih proizvođača oružja i vojne opreme.

                Zajedno s američkom administracijom i Pariškim klubom, u kojem su okupljeni službeni kreditori, određeno je da MMF i Svjetska banka odigraju ključnu ulogu u poratnoj „obnovi“ Iraka. Međutim, prikrivena im je namjera nametnuti američki dolar kao zamjensku, odnosno kao stvarnu iračku valutu, i to kroz aranžman s posebnim valutnim odborom pri Središnjoj banci, sličan rješenju koje je 1995. Daytonskim sporazumima nametnuto Bosni i Hercegovini. (Vidi Poglavlje 17). Potom bi se angloamerički naftni divovi domogli golemih iračkih zaliha nafte.

                Vrtoglavo rastući irački vanjski dug koristit će se kao sredstvo gospodarske pljačke. Postavit će se jasne uvjetovanosti. Cijelo nacionalno gospodarstvo dospjet će na bubanj. A Svjetsku će se banku i MMF pozvati da daju legitimitet pljački iračkog naftnog bogatstva.

                Ovo najnovije razmještanje američkog ratnog stroja znači širenje sfere američkoga gospodarskog utjecaja na područje što se proteže od Sredozemlja pa do zapadnih granica Kine. Sjedinjene su Države uspjele uspostaviti trajnu vojnu nazočnost ne samo u Iraku i Afganistanu, već svoje vojne baze imaju i u nekoliko bivših sovjetskih republika. Drugim riječima, uz pomoć militarizacije  zauzimaju se nova područja i postavljaju nove granice gospodarskog utjecaja, te time cijelom svijetu nameće sustav „slobodnog tržišta“.

 
Poglavlje prvo

 Globalizacija bijede

 Od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća „makroekonomska stabilizacija“ i programi strukturalnih prilagodbi – što ih zemljama u razvoju (kao uvjet za ponovno otvaranje pregovora o njihovu vanjskom dugu) nameću MMF i Svjetska banka – uzrokovali su siromašenje stotina milijuna ljudi. Nasuprot duhu sporazuma iz Bretton Woodsa, koji se temeljio na „gospodarskoj obnovi“, te postojanosti glavnih valutnih tečajeva, program strukturalnih prilagodbi uvelike je pridonosio destabiliziranju nacionalnih valuta i podrivanju gospodarstva zemalja u razvoju.

                Unutarnja se kupovna moć urušava, izbija glad, zatvaraju se zdravstvene ustanove i škole, pa se stotinama milijuna djece niječe pravo na osnovno obrazovanje. U nekoliko regija svijeta u razvoju takve su reforme uzrokovale i stvorile uvjete za ponovno javljanje zaraznih bolesti, uključujući tuberkulozu, malariju i koleru. Premda su joj sastavni dio mandata „borba protiv bijede“ i zaštita okoliša, potpora Svjetske banke golemim hidroenergetskim i

agro-industrijskim projektima ubrzali su proces nestajanja šuma i uništavanja čovjekova prirodnog okoliša, što je dovelo do nasilnog premještanja i preseljenja milijuna ljudi.

 Globalna geopolitika

 Neposredno po završetku hladnog rata, makroekonomsko restrukturiranje išlo je u korist globalnih geopolitičkih interesa, uključujući i vanjskopolitičke interese Sjedinjenih Država. Strukturalne prilagodbe koristilo se kako bi se uzdrmala gospodarstva zemalja bivšeg sovjetskog bloka i razbili sustavi državnih poduzeća. „Ekonomska terapija“ koju od kraja osamdesetih MMF i Svjetska banka nameću Istočnoj Europi, Jugoslaviji i bivšem Sovjetskom Savezu pokazuje razorne gospodarske i socijalne učinke. (Vidi Poglavlje 16 i 17.)

                Premda mu je mehanizam nametanja provedbe jasan i razvidan, od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, program strukturalnih prilagodbi primjenjuje se i u razvijenim zemljama. Dok su makroekonomske terapije (pod jurisdikcijom nacionalnih vlada) u biti manje surove od onih što se nameću zemljama (nerazvijenog) Juga i (bivšeg komunističkog) Istoka, teorijska i ideologijska potka po mnogo čemu im je jednaka. Služi se istim globalnim financijskim interesima. Monetarizam se primjenjuje na globalnoj razini, a proces globalnoga gospodarskog restrukturiranja udara i u samo srce bogatih zemalja. Za posljedice to ima nezaposlenost, niske nadnice i marginalizaciju velikih dijelova pučanstva. Socijalna se izdvajanja ograničavaju, a ukidaju  brojne tekovine socijalne države. Državna politika potiče uništavanje malih i srednjih poduzeća. Gradsku sirotinju u bogatim zemljama sve više pogađaju niska razina ishrane, pa neishranjenost. Po jednom novijem istraživanju, 30 milijuna ljudi u Sjedinjenim se Državama vodi kao „gladni“.

                Učinak strukturalnih prilagodbi, uključujući obezvređivanje i kršenje socijalnih prava žena, te pogubne posljedice gospodarskih reformi po okoliš, mogu se pokazati i dokazati na golemom broju primjera. Premda se u dokumentima ustanova nastalih iz Bretton Woodsa potvrđuje „socijalni učinak prilagodbi“, nigdje se na horizontu niti ne nazire promjena političkog smjera. Zapravo, od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno od vremena urušavanja istočnog bloka, politika MMF-a i Svjetske banke (što se sada nameće u ime „uklanjanja siromaštva“) postaje sve bezobzirnija i nepopustljivija.

 
Socijalna polarizacija i gomilanje bogatstva

 Na Jugu, Istoku i Sjeveru privilegirana društvena manjina na račun goleme većine pučanstva nagomilala je golemo bogatstvo. Taj novi međunarodni financijski poredak hrani se na ljudskom siromaštvu i uništavanju prirodnog okoliša. To stvara socijalni aparthejd, potiče rasizam i etnička trvenja, krši prava žena i često gura cijele zemlje u razorna sukobljavanja narodnosnih skupina. Štoviše, te reforme – kad se primjenjuje istodobno u više od 150 zemalja – pogoduju „globalizaciji bijede“, procesu koji ljudima uskraćuje sredstva za život i uništava građansko društvo na Jugu, Istoku i Sjeveru.

 

Ekonomska terapija MMF-a

 Pod jurisdikcijom MMF-a, isti menu kresanja proračuna, devalvacije valute, liberalizacije trgovine i privatizacije istodobno se primjenjuje u više od 150 zemalja opterećenih inozemnim dugom. Zemlje dužnici odriču se svog  suvereniteta i nadzora nad vlastitom fiskalnom i monetarnom politikom; reorganiziraju se njihove središnje (narodne) banke i ministarstva financija (često uz suučesništvo lokalne birokracije); demontiraju se državne ustanove i zavodi „gospodarsko skrbništvo“. Međunarodne novčarske ustanove (IFI's – International Financial Institutions) uspostavljaju „usporednu vladu i državnu upravu“, koje zaobilaze civilno društvo te zemlje. Zemlje koje se ne prilagođavaju „postavljenim ciljevima“ MMF-a završavaju na crnoj listi.

                Premda ih se prihvaća u ime demokracije i takozvane dobre vladavine društvom, program strukturalnih prilagodbi zahtijeva jačanje aparata unutarnje sigurnosti i vojnih obavještajnih službi: politička represija – provođena u dosluhu s elitama zemalja Trećeg svijeta – služi kao oslonac za usporedni proces „gospodarske represije“.

                Premda donatori i kreditori za davanje pomoći i odobravanje kredita kao dodatne uvjete postavljaju dobru vladavinu društvom i održavanje višestranačkih izbora, sama priroda gospodarskih reformi isključuje istinsku demokratizaciju – odnosno, provedba tih reformi bez iznimke zahtijeva (suprotno „duhu anglosaksonskog liberalizma“) potporu vojske i autoritarne države. Strukturalne prilagodbe promiču patvorene ustanove i lažnu parlamentarnu demokraciju koje, pak, potom pružaju potporu i služe kao oslonac procesu restrukturiranja gospodarstva.

Diljem Trećeg svijeta vladaju socijalno očajanje i beznađe pučanstva osiromašenog u prepletanju sila što upravljaju tržištem. Nerede i pobune  stanovništva zbog provedbe programa strukturalnih prilagodbi brutalno se suzbija. Caracas, 1989: Nakon što je retorički osudio MMF zbog provedbe „gospodarskog totalitarizma koji ubija ne mecima već glađu“, predsjednik Venezuele Carlos Andres Perez proglasio je izvanredno stanje i regularne postrojbe pješaštva i marinaca poslao je u sirotinjska predgrađa i barrios de ranchos (slamove) na brežuljcima oko glavnog grada. Demonstracije protiv MMF-a u Caracasu rasplamsale su se zbog utrostručenja cijene kruha. Na muškarce, žene i djecu pucalo se nasumce. „Predstavnik mrtvačnice u Caracasu izvijestio je da su primili 200 leševa ljudi ubijenih tijekom prva tri dana nemira (...) te upozorio kako im ponestaje mrtvačkih kovčega.“ Po neslužbenim podacima, ubijeno je više od tisuću ljudi. Tunis, siječanj 1984: Nerede zbog cijene kruha uglavnom su izazvali nezaposleni mladi ljudi koji su protestirali  općenito zbog porasta cijene hrane. Nigerija, 1989: Zbog studentskih nereda i protesta protiv programa strukturalnih prilagodbi Vladajuće vijeće Oružanih snaga zatvorilo je šest sveučilišta u toj zemlji. Maroko, 1990: Proglašen je opći štrajk, izbili su masovni nemiri i protesti protiv reformi što ih je vlada zavela pod pokroviteljstvom MMF-a. Meksiko, 1993: Ustanak Zapatističke oslobodilačke armije u pokrajini Chiapas na jugu Meksika; Moskva, Rusija, siječanj 1993: Pokreti narodnog otpora protiv reformi što ih je zaveo MMF u Ruskoj Federaciji te juriš na ruski Parlament. Ekvador, siječanj 2000:  Masovni narodni pokreti u Ekvadoru protiv uvođenja američkog dolara kao nacionalne valute doveli su do ostavke Predsjednika. Cochabamba, Bolivija, travanj 2000: tisuće seljaka ustalo je protiv privatizacije izvora vode i  uvođenja posebnih davanja za vodoopskrbu.

Popis je jako dug.

 
Ekonomski genocid

 Strukturalne prilagodbe pogoduju jednom obliku „ekonomskog genocida“, koji se provodi svjesnom i smišljenom manipulacijom silama koje upravljaju djelovanjem tržišta. U usporedbi s prethodnim razdobljima kolonijalne prošlosti (primjerice, prisilnim radom i ropstvom), te prilagodbe imaju razoran socijalni učinak. Programi strukturalnih prilagodbi izravno pogađaju način života i utječu na sredstva za život više od četiri milijarde ljudi. Primjena programa strukturalnih prilagodbi u velikom broju pojedinačnih zemalja-dužnika ide na ruku internacionalizacije makroekonomske politike pod izravnom kontrolom MMF-a i Svjetske banke, tih ustanova koje djeluju u ime i u korist moćnih novčarskih i političkih interesa (primjerice, Pariškog i Londonskog kluba ili, pak, G-7, odnosno skupine sedam najrazvijenijih zemalja). Taj novi oblik gospodarske i političke dominacije – jedan oblik „tržišnog kolonijalizma“ – kroz naoko „neutralno“ isprepletanje tržišnih silnica, podčinjava i ljude i vlade. Međunarodni kreditori i multinacionalne korporacije povjerile su međunarodnoj birokraciji, odnosno ustanovama sa sjedištem u Washingtonu, provedbu globalnoga gospodarskog  predloška, koji utječe na života 80 posto svjetskog pučanstva. Niti u jednom drugom povijesnom razdoblju „slobodno“ tržište – djelujući na globalnoj razini uz pomoć makroekonomskih instrumenata – nije igralo tako važnu ulogu u oblikovanju sudbina suverenih država.

 
Uništavanje nacionalnoga gospodarstva

 Restrukturiranje svjetskoga gospodarstva, pod vodstvom financijskih ustanova sa sjedištem u Washingtonu, pojedinim zemljama u razvoju sve više uskraćuje mogućnost razvoja nacionalnoga gospodarstva: internacionalizacija makroekonomske politike pretvara te zemlje u otvorene, nebranjene ekonomske  teritorije, a nacionalna gospodarstva u „rezervate“ jeftine radne snage i prirodnih resursa. Primjena MMF-ove „ekonomske terapije“ pokazuje tendenciju ubrzanog smanjivanja cijena sirovina zato što istodobno pojedine zemlje primorava da svoja nacionalna gospodarstva prilagođavaju sve manjem svjetskom tržištu.

                U samom srcu globalnoga gospodarskog sustava krije se neprimjerena struktura trgovine, proizvodnje i kreditiranja, utemeljena na neravnopravnosti, a ta neravnopravnost  utvrđuje i ulogu i položaj zemalja u razvoju u globalnom gospodarstvu. Kakva je priroda tog novonastajućeg svjetskog gospodarskog sustava: na kojem se odnosu globalne bijede i nejednakosti dohotka temelji? Na početku trećeg tisućljeća stanovništvo zemlje doseglo je brojku od šest milijardi, a od toga pet milijardi ljudi živi u siromašnim zemljama. Dok bogate zemlje (u kojima živi oko 15 posto svjetskog pučanstva) kontroliraju gotovo 80 posto svjetskog dohotka, otprilike 60 posto svjetskog pučanstva u skupini „niskodohodovnih država“ (uključujući Indiju i Kinu) – odnosno 3,5 milijardi ljudi – raspolaže sa 6,3 posto svjetskog dohotka (što je manje od GDP-a Francuske i njezinih prekomorskih teritorija).  Uz više od 600 milijuna ljudi koji tamo žive, GDP cijele subsahelske Afrike jednak je otprilike polovici GDP-a Texasa. Nisko i srednjodohodovne zemlje zajedno (uključujući bivše „socijalističke“ zemlje i područje bivšeg Sovjetskog Saveza), u kojima živi oko 85 posto svjetskog pučanstva, raspolažu s otprilike 20 posto ukupnog svjetskog dohotka. (Vidi Prikaz 1.1.)

                U brojnim zemljama-dužnicima po Trećem svijetu, stvarna vrijednost plaća u suvremenim sektorima do početka devedesetih godina prošlog stoljeća već je bila opala za više od 60 posto. Stanje u ostalim sektorima  među nezaposlenima bila je čak još kritičnija. U Nigeriji pod vladavinom vojne vlade na čelu s generalom Ibrahimom Babangidom, primjerice, minimalna nadnica tijekom osamdesetih godina pala je za 85 posto. U Vijetnamu mjesečne plaće pale su na ispod deset dolara, dok je, zbog programa MMF-a što ga je provodila vlada u Hanoju, istodobno na domaćem tržištu cijena riže dostigla svjetsku razinu: primjerice, srednjoškolski nastavnik u Hanoju, s fakultetskim obrazovanjem, zarađivao je 1991. godine manje od 15 dolara mjesečno. (Vidi Poglavlje 12.) Nakon što je pod pokroviteljstvom Svjetske banke i MMF-a predsjednik Alberto Fujimori primijenio, Fujishock – u kolovozu 1990. u Peruu je preko noći gorivo poskupjelo za 31 put, dok je cijena kruha skočila za 12 puta. Stvarne minimalne nadnice smanjile su se za 90 posto (u odnosu na stanje iz sredine sedamdesetih godina). (Vidi Poglavlje 14.)

 
„Dolarizacija“ cijena

         Dok se između razvijenih i zemalja u razvoju javljaju znatne razlike u troškovima života, devalvacija, zajedno s liberalizacijom trgovine i deregulacijom domaćih tržišta roba i proizvoda (sukladno programu strukturalnih prilagodbi), stvara potrebne uvjete za „dolarizaciju“ cijena na domaćem tržištu. Cijene osnovnih prehrambenih proizvoda na domaćem tržištu sve se više izjednačavaju s cijenama na svjetskim tržištima. Premda se temelji na internacionalizaciji cijena roba i posve integriranom svjetskom tržištu,  

 

 

 

Prikaz 1.1. Distribucija svjetskog stanovništva i dohotka (1998)
	Stanovništvo u milijunima	Udjel u svjetskom stanovništvu (%)	Per capita dohodak (u US$)	Ukupni dohodak (milijarde US$)	Udjel  u svjetskom dohotku (%)
Niskodohodovne zemlje	3515	59,6	520	1828	6,3
Srednjedohodovne zemlje	1496	25,4	2950	4413	15,3
Ukupno siromašne zemlje	5011	85,0	1250	6264	21,7
Subsahelska Afrika	628	10,6	480	301	1,0
Južna Azija	1305	22,1	430	561	1,9
Kina	1239	21,0	750	929	3,2
Bivši SSSR i I. Europa	395	6,7	1965	776	2,7
Ukupno Treći svijet	4616	78,3	1180	5447	18,9
Ukupno bogate zemlje*	885	15,0	25.510	22.576	78,3
OECD**	932	15,8	20.853	19.435	67,4
Svijet ukupno	<span sty